Back to homepage

Borislav Pekić

Borislav Pekic

Borislav Pekić

Borislav Pekić bio je akademik, demokrata, i pre svega jedan od najvažnijih srpskih pisaca 20. veka. Iako je prvi roman objavio tek u 35. godini, Borislav Pekić ostao je zapamćen po romanu „Zlatno runo“ koji se često poredi sa najznačajnijim delima svetske književnosti.

Mladost

Borislav Pekić rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Otac mu je bio visoki državni činovnik, a majka profesor matematike. Zbog prirode posla njegovog oca, Borislav Pekić se tokom detinjstva često selio, pa je stoga pored Podgorice, deo detinjstva proveo i u Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu. Početkom Drugog svetskog rata porodica biva proterana iz Crne Gore u Srbiju, a nakon završteka rata, 1945. godine porodica Pekić se seli u Beograd gde Borislav pohađa Treću mušku gimnaziju. Tokom školovanja Pekić spoznaje svoju ljubav prema književnosti.  

Nakon maturiranja, 1948. godine biva uhapšen kao pripadnik Saveza Socijaldemokratske omladine Jugoslavije. Kako Savez nije bio legalan, Pekić biva osuđen na 15 godina zatvora. Međutim, pomilovan je 1953. godine, nakon 5 godina provedenih u zatvoru. Baš u tim teškim trenucima rađaju se mnoge ideje koje će kasnije Pekić pretočiti u neka od najboljih književnih dela.

O zatvorskim danima Pekić kasnije pripoveda u knjizi „Godine koje su pojeli skakavci; uspomene iz zatvora ili antropopeja“.

Godine 1954. postaje student Filozofskog fakulteta, odsek eksperimentalna psihologija, zatim napušta studije i 1958. godine Pekić se ženi Ljiljanom Glišić.

Pekić i film

Književna karijera Borislava Pekića otpočinje radom na filmu. Godine 1958. dobija prvu nagradu za scenario na konkursu „Lovćen filma“ , gde nastavlja da radi kao dramaturg narednih pet godina. Samo par godina kasnije, 1961. godine, film „Dan četrnaesti“ za koji je Pekić napisao scenario pojavljuje se na filmskom festivalu u Kanu. Za života je napisao preko 20 scenarija, i bio je član Udruženja filmskih radnika Srbije.

Neki od filmova čiji je scenarista i koscenarista bio Borislav Pekić su: „Valter brani Sarajevo“, „Vreme čuda“, „Dim“, „13. jul“.

Romani i život u Londonu

Pekićev prvi roman „Vreme čuda“ iz 1965. godine dobija najbolje kritike, a kasnije biva pretočen u film i preveden na 6 jezika. Roman „Vreme čuda“ isprepletan je skepticizmom kada je napredak čovečanstva u pitanju, motivom koji se javlja u gotovo svim kasnijim Pekićevim delima.

Godine 1970. objavljuje drugi roman pod nazivom „Hodočašće Arsenija Njegovana“ za koji te iste godine dobija NIN-ovu nagradu za najbolji roman. Međutim, kako u romanu Pekić pripoveda o studentskim demonstracijama iz 1968. godine, biva mu oduzet pasoš na godinu dana. Iako je porodica Pekić prethodno odlučila da napusti zemlju i preseli se u London, nakon oduzimanja pasoša Pekićeva supruga napušta zemlju, dok Pekić ostaje u Jugoslaviji još neko vreme.

„ Pasoš mi je vraćen posle velikih članaka u nemačkoj štampi o mom slučaju i dobijanja NIN-ove nagrade za Hodočašće. Otputovao sam u London. Nakon toga, pet godina nijedna moja knjiga u zemlji nije objavljena, a svi su ugovori sa mnom raskinuti bez ikakvog objašnjenja. “

Borislav Pekić nastavlja život i rad u Londonu, gde provodi narednih dvadeset godina. Njegova umetnost doživljava pravi procvat tokom tog perioda, i tada nastaje bujica Pekićevih najboljih romana, drama, eseja.  Međutim, kako je Pekić u Jugoslaviji bio persona non grata, tek se 1975. godine pojavljuje njegov sledeći roman „Uspenje i sunovrat Ikara Gulbekijana“, koji je preveden na četiri jezika.

Svoje doživljaje iz zatvora Borislav Pekić uspeva da pretoči u roman „Kako upokojiti vampira“, međutim, kako nije uspeo da pronađe izdavača koji će knjigu i objaviti, roman šalje na anonimni književni konkurs i osvaja prvu nagradu.

Godine 1978. objavljen je prvi od sedam tomova „Zlatnog runa“ za koji je Borislav Pekić dobio prestižnu Njegoševu nagradu. Do 1986. godine objavljeni su i preostali tomovi. Roman su kritičari okarakterisali kao jedan od 10 najboljih romana u periodu od 1982. do 1992. godine, a često ga porede i sa „Uliksom“ Džejmsa Džojsa. I sam Borislav Pekić smatrao je da je „Zlatno runo“ njegov najbolji roman.  Roman opisuje generaciju Njegovana kroz vekove, a kroz pripovedanje o porodici Njegovan, Borislav Pekić maestralno oživljava prošlost Balkana.

Iz istraživanja o izgubljenom ostrvu Atlandidi, proizilazi nekoliko romana: žanr-roman „Besnilo“, epos „Atlantida“, i antropološki roman „1999“ posvećen Džordžu Orvelu.

Između 1987. i 1990. godine objavljeni su romani u tri toma pod nazivom „Godine koje su pojeli skakavci“, u kojem Pekić na sebi svojstven način pripoveda o danima provedenim u zatvoru, posleratnom periodu, komunističkom režimu…  Za trilogiju 1989. godine Pekić dobija nagradu Miloš Crnjanski.

Godine 1989. objavljuje zbirku gotskih priča „Novi Jerusalim“ a dve priče iz zbirke bivaju prevedene na tri jezika. Jedna od najpoznatijih priča iz zbirke poznata je pod nazivom „Čovek koji je jeo smrt“.

Pekić kao dramaturg

Pored pisanja romana, Borislav Pekić se tokom života posebno istakao kao pisac radio drama. Oko trideset drama emitovano je u Beogradu, Zagrebu, Holandiji, Švajcarskoj…

„Korespondencija“ je u Ateljeu 212 izvedena čak 300 puta, dok je za dramu „Generali ili srodstvo po oružju“ dobio nagradu za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu. Neke od njegovih najpoznatijih drama su: „Kako zabavljati gospodina Martina“, „Buđenje vampira“, „186. stepenik”.

Demokrata i akademik

Godine 1985. Dobrica Ćosić i Antonije Isaković predlažu Borislava Pekića za dopisnog člana SANU. Pekić je takođe bio i član uredništva Književnih novina, član Krunskog saveta, član engleskog PEN centra, kao i član Udruženja književnika Srbije.

Nakon što je 1989. godine odlučio da provodi više vremena u Beogradu, Borislav Pekić zajedno sa još dvanaest intelektualaca obnavlja Demokratsku stranku. Kao potpredsednik, 12. marta 1991. godine, učestvuje u studentskom protestu kod Terazijske česme zajedno sa mnogim uvaženim književnicima.

2. jula 1992. godine Borislav Pekić preminuo je od raka pluća u Londonu. Kako je bio član Krunskog saveta, posmrtno je odlikovan kraljevskim Ordenom belog orla prvog stepena. Danas ulica u kojoj je stanovao u Beogradu nosi njegovo ime.

Godine 1993. osnovana je fondacija Borislav Pekić koja se dodeljuje svake godine kao podsticaj mladim piscima.

O njegovoj pisanoj zaostavštini danas brinu supruga Ljiljana i ćerka Aleksandra.

 

Pretraga