Back to homepage

Zavisne i nezavisne predikatske rečenice

Rečenica je skup reči (ili samo jedna reč) koji ima određeno značenje i da njom najčešće saopštavamo svoje misli, osećanja i obaveštenja. Po sastavu rečenice dele na proste i složene rečenice, a po značenju na obaveštajne, upitne, uzvične, zapovedne i željne.

Prosta rečenica može biti proširena prosta rečenica i neproširena prosta rečenica, pri čemu prosta neproširena rečenica ima samo subjekat i predikat, dok prosta proširena osim ova dva člana ima i neki dodatak – objekat, prilošku odredbu, atribut ili apoziciju. Složena rečenica je rečenica sastavljena od dve ili više prostih rečenica.

Predikatska rečenica je rečenica obrazovana pomoću glagola u ličnom glagolskom obliku u službi predikata.

Predikatskom rečenicom označava se neka radnja, zbivanje, proces, stanje i sl. U nedostatku boljeg termina koji bi obuhvatio sva ova značenja, u lingvistici se kao tehnički termin upotrebljava termin situacija. Zato se može reći da je predikatska rečenica jezička jedinica koja je formirana pomoću predikata i koja označava neku situaciju.

Predikatske rečenice zavisno od toga da li mogu da stoje samostalno ili ne, dele na:

  • nezavisne i
  • zavisne predikatske rečenice.

Nezavisne predikaske rečenice

Nezavisne predikatske rečenice su one rečenice koje mogu da stoje samostalno, odnosno da same iskazuju neku poruku.

Na primer:
Ići ću u grad.

Nezavisne predikatske rečenice predstavljaju poseban sistem u sintaksičkom sistemu i dele se na:

Obaveštajne – Milan uči.
Upitne – Uči li Milan?
Zapovedne – Milane, uči.
Željne – Neka Milan uči.
Uzvične – Uči Petre!

Nezavisne rečenice ostvaruju naporedni (nezavisni) odnos kada obrazuju skup od dve ili više prostih rečenica u složenu rečenicu.

Vrsta naporednog (nezavisnog) odnosa obeležava se upotrebom naporednih (koordinativnih) parataksičkih veznika: I, A, PA, TE, ALI, ILI , NI, NITI, NO, DOK, VEĆ.

U govoru se naporedni odnosi obeležavaju intonacijom ili pauzama, a u pisanju zarezom.

Osnovne vrste naporednih odnosa jesu:

Sastavni odnos

  • Milan sedi, prelistava novine i razmišlja o utakmici.
  • Nisam o tome razmišljao, niti ću to uraditi.
  • Dođi i uzmi knjigu.

Rastavni odnos

  • Ili kupi alat, ili ostavi zanat.

Suprotan odnos

  • Stalno ga zovem, a on odugovlači.

Zaključni odnos

  • Dobro sam se pripremio, prema tome položiću prijemni ispit.

Isključni odnos

  • Svi su se prijavili, samo je Milan izostao.

Zavisne predikatske rečenice

Zavisne predikatske rečenice su one rečenice koje ne mogu da stoje samostalno, već su deo druge predikatske rečenice ili sintagme. One ne ostvaruju funkciju u rečenici već imaju funkciju sekundarnog člana, a najčešće imaju funkciju atributa, objekta ili priloške odredbe.

Na primer:
Kad padne mrak, ići ću u grad.

Zavisne rečenice su poseban sistem u sintaksičkom sistemu i podeljene su u vrste sa određenim značenjem, konstituentskim funkcijama i obeležjima.

Poseban deo zavisnih rečenica su zavisnisni veznici i rečce, upitno-odnosne zamenice, prilozi i glagolski oblici. Reči i izrazi koji imaju funkciju pokazatelja tipa zavisne rečenice najznačajnija su obeležja ovih rečenica i nazivaju se subordinatori.

Zavisne rečenice se dele na:

Odnosne

  • Matematika je glavni predmet koji Milan redovno uči.

Mesne 

  • Soba u potkrovlju je mesto gde Milan uči.

Vremenske 

  • Svi se zabavljamo igricama dok Milan uči.

Zavisno-upitne 

  • Nismo bili sigurni da li Milan uči.

Uzročne

  • Nismo došli jer Milan uči.

Uslovne

  • Odložićemo dolazak ako Milan uči.

Dopusne

  • Svi su se okupili premda/iako Milan uči.

Namerne

  • Bili su tihi kako bi Milan učio.

Poredbene

  • To se očekivalo koliko je Milan učio.

Posledične

  • Tako je redovno učio da smo svi verovali u uspeh.

* Neke zavisne rečenice mogu biti naporedne kostituentske jedinice:
Milan kaže da Ivan ide u grad. (izrična, objekat.)
Bio je to čovek koji kupuje kuću i nudi veliki novac. (Odnosna, atribut.)

Pretraga